| Summary: | Moj je brat alergičan na ljude. Živi u sobi koja je pretvorena u ormar. Prošle su četiri godine, dva mjeseca i nešto sitno otkad sam ga zadnji put vidjela. Nije to ništa strašno. Nismo blizanci. Ja sam cura i nisam alergična na ljude. Sviđaju mi se taman dovoljno. Moj je brat alergičan na ljude. Rekao mi je to jedne noći, deset dana nakon što se prvi put uselio u ormar. Mislila sam da je to samo faza, adolescencija. Bio je čudan i odlučan, potpuno spreman na život u ormaru. U ormar je prenio radio i provukao produžni do najbliže utičnice. Spremala sam mu gotova jela i sendviče s maslacem od kikirikija i ostavljala ih na pladnju pred vratima s uputama kako što treba jesti. Tad je bilo najbolje. Osjećala sam se korisno, kao prava cura. Čak mu ni tada nisam vidjela lice. Nosio je motociklističku kacigu svaki put kad bi preko hodnika išao do zahoda. Ja sam počela nositi tamne naočale. Pretvarala sam se da ga ne vidim. Bilo je važno ugoditi mu.Bila sam na drugom kraju stana kad mi je prvi put rekao za alergiju. Pričali smo preko dvije limenke spojene špagom koje su svaki put kad bi ih približili ustima i dalje mirisale na juhu od gljiva.
|
|---|
