| Summary: | Mrtvi osvjetljavaju put živima. Zato čitamo: da upalimo baklju. Uz njezino svjetlo pišemo. To vam govorim uvjerenošću voditelja radionice kreativnog pisanja, četrdesetogodišnjaka, s obiteljskim problemima, čovjeka koji je više star nego mlad (to ne vrijedi za sve četrdesetogodišnjake, ali u mom je slučaju istina), koji stoji ispred grupe muškaraca koji izgledaju kao glumačka postava poznatog filma o velikoj pobjedi grupe nespretnjakovića. Ovima, dečkima s radionice, nedostaje cijeli niz prijeko potrebnih stvari: ruka, osobna higijena, samopouzdanje, minerali, elektroliti. Nemojte kriviti pisanje. Na kraju krajeva, svima nama koji pišemo u određenoj mjeri, svakog jutra, nedostaje jedna ruka.Aura, moja žena, prestala mi je odgovarati na poruke sat vremena prije početka radionica. A poruke koje su stigle prije nego što je nastupila tišina bile su pune grubog prijezira. Nešto sam napravio; nešto, ponavljam kako bih izbjegao mučno razmišljanje. Uzrok nezadovoljstva može biti konkretan ili apstraktan, ideološki ili to što sam se vratio pijan, u zoru, i srušio vazu kada sam bacio jaknu na stol.
|
|---|
