| Summary: | 9. rujna 2011.Draga Sarah,ispričavam se što je ovo pismo tako formalno, ali nemam sama u sebe povjerenja da bih ovo mogla izgovoriti uz čašu vina, posebno dok još i nisam sigurna što želim reći.Vjeruj mi da sam oduvijek cijenila tvoje prijateljstvo. Na onom pješačkom izletu kroz pustinju Sinaj, kada smo se svi upoznali, nijedno od nas četvero nije bilo sklono prigovaranju i to je ono što nas je zbližilo. Ostali su turisti neprestano cmizdrili zbog vrućine i hrane, ali mi smo bili neustrašivi. Kad ti je od previše sunca izbio gnojni herpes, unatoč povrijeđenoj taštini nastavila si stupati dalje kao da to nije ništa. Stoga bi mi bilo grozno da ispadne da je ovo pismo prigovor – no ipak, možda ono i jest prigovor.Tvoj je muž umro usred terorističkog napada 11. rujna. Moj je muž umro uslijed terorističkog napada 11. rujna. Toliko je toga proizišlo iz tih prijedloga, male slovne varijacije.Začudo, tvoja mi je priča jednako živa kao moja jer sam mnogo puta čula kako je prepričavaš na zabavama. To je priča koju svatko želi čuti. Kako je Davidova investicijska banka tek nedavno preselila urede na 89. kat (skok u svakom pogledu), no da su barem ostali na 37. katu, David bi vjerojatno preživio. Taj je dan obilovao riječju barem. Obavijest na razglasu da se svi u južnom tornju vrate za svoje stolove, pri čemu se izgubilo sedam dragocjenih minuta za bijeg prije udara drugog aviona. Tvoj posljednji razgovor s mužem. Njegov izvještaj kako na jedinom stubištu u funkciji suklja dim. Njegova namjera da s nekoliko desetaka ostalih krene prema krovu. A vrata koja vode do krova zaključana, iako si to doznala tek poslije. Helikopteri koji nikada nisu stigli.
|
|---|
