| Summary: | Upoznao ju je, moju baku, Engleskinju, jednog prohladnog ljetnog poslijepodneva na plaži u Southerndownu. Sjedila je na stijeni, na svom kaputu, i pušila cigaretu, a on je – to sam čula od nekoga, od tate ili Mair – bio očaran. Pitao ju je može li sjesti kraj nje i, bez sumnje zato što je bio tako visok i zgodan, pristala je, pa je i on sam zapalio cigaretu, i ona mu je rekla svoje ime, a zvala se Agnes, i on je njoj rekao svoje, a zvao se Will. Tog su dana njih dvoje šetali po cesti od Southerndowna do Ogmorea i od Ogmorea preko dina u Merthyr Mawru do Ewennyja, gdje su promatrali kako se peče posuda prelivena plavom glazurom, i prije nego što su se razdvojili kako bi ona otišla u hotel u kojem je radila, dopustila mu je da je uzme za ruku.Vratio se sljedeći tjedan, i tjedan poslije toga, a svaki dan koji se nisu vidjeli pisali su jedno drugome, i nakon četiri tjedna prvi ju je put doveo kući, vlakom do dolina, i ondje je otkrila nešto o njemu što joj nije bio rekao. Možda je to negdje slučajno čula, ili joj je netko rekao baš namjerno, misleći da je to nešto što bi trebala znati. Uglavnom, kad ga je upitala o tome, odmahnuo je rukom i rekao da to nije ništa. Bila je to blesava blamaža koja se dogodila davno i nije značila više ništa – sve je to bilo tek priča iz mladosti, nešto tako daleko da jedva može vjerovati da je imalo veze s njim. Ljudi su to uglavnom zaboravili, pa tako i on, i ako joj itko to ikad opet spomene, ne bi se trebala obazirati jer se ni on više ne obazire, a kad je upitala: „Zaista?“ odgovorio je: „Da, zaista.“
|
|---|
