Neki problemi pri prevođenju moderne poezije promatrani kroz teoriju konceptualne integracije

• Main Author: Sanja Cimer
• Format: Article
• Language: English
• Published: University of Zadar 2011-12-01
• Series: [sic]
• Online Access: http://www.sic-journal.org/ArticleView.aspx?aid=119

Straußeneimondaber ich finde nichts mehrnichts mehr an Buchstaben im Wortmache so ähnlichwie Luftgang ohne Seiles fällt nichts mehraber nichts ist eben auchZaungrenzeund LebenMittelstelzengangder Strauß legt seine Eier in den Himmelfast Massenproduktionkugelrunde Stundenmit Haut auf wirren ÜberzugHände greifen leerwenn nicht duaber das kann nicht –Angsttauchen mit Höhengangund die Hand als Schalewer fängt, – verliert!Mjesec od nojevog jajetaali nema ničeg višeničeg više u slovima riječičinim sličnokao hod po zraku bez konopcaništa više ne padaali i ništa jestgranica od ogradei životsredinom na štulamanoj liježe svoja jaja u nebogotovo masovna proizvodnjasati okrugli poput loptes kožom na neurednoj presvlaciruke posežu u praznoako nisi tiali to ne može –uron u strah s letom u visinei ruka poput ljusketko ulovi, – izgubi!Prevođenje poezije oduvijek se smatralo osobitom temom unutar ionako složenog područja književnog prevođenja. Budući da poezija predstavlja književni oblik u kojem su sadržaj i forma nerazdvojno povezani, jasno je zašto ona predstavlja najzahtjevniji oblik prevoditeljske aktivnosti. Problematičnu točku pri prevođenju poezije predstavlja činjenica da ona daje izrazito “zgusnutu” i kompaktnu formu te da jezik poezije uglavnom počiva na konotacijama, a ne na denotacijama. Noviji pristupi prevođenju prepoznaju da su nekadašnja protivljenja prevođenju poezije, to jest isticanja njezine neprevodivosti, zapravo bila usmjerena na nemogućnost potpunog prenošenja svih aspekata izvornog poetskog djela u ciljni jezik i njegovu kulturu i tradiciju (neprevodivost poezije isticali su, primjerice, T. S. Eliott: “[poezija je] stalni podsjetnik na sve ono što se može reći samo na jednom jeziku”, Roman Jakobson: “poezija je po definiciji neprevodiva” ili Nabokov: “pjesma ne može biti prevedena, reproducirana ni iznova oblikovana na ciljnom jeziku” (svi navedeni citati te citati koji slijede u vlastitom su prijevodu, osim ako nije drugačije naznačeno). U 20. stoljeću oformio se, između ostalih, pristup da je zadatak prevoditelja prijevodom oponašati izvorno lirsko djelo, a uz to što prijevod treba preslikavati original, on također treba zadržati i njegovu poetsku vrijednost te u ciljnom jeziku funkcionirati kao samostalna poetska forma (bez glosa, komentara ili fusnota). Budući da je svaka pjesma priča za sebe, svaki je prevoditelj pri definiranju prioriteta (zvučnost? semantika? rima? ritam?) prepušten samom sebi i konstantno se suočava s izborima (Jones (citat u Connolly 174) prevođenje poezije naziva “umjetnošću kompromisa”). W. S. Merwin opisuje svoj pristup prevođenju poezije na sljedeći način: “Znate, i dalje vjerujem da ne znam kako se prevodi i da to nitko ne zna. To je nemoguć, ali nužan proces, ne postoji savršen način da se on izvede i velik njegov dio mora se oblikovati u hodu za svaku pojedinačnu pjesmu.”